Arheološko područje Mili

Arheološko područje Mili, krunidbena i grobna crkva bosanskih kraljeva, smještena u mjestu Arnautovići, proglašena je nacionalnim spomenikom Odlukom Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika. Lokalitet na kojem se nalaze ostaci crkve zove se Zidine ili Crkvina i sastoji se od četiri graditeljske cjeline:
- Najstariji
zid u jugoistočnom uglu naosa velike crkve iz antičkog odnosno kasnoantičkog
perioda. - Romanička
crkva podignuta iznad najstarijeg objekta. - Starija
gotička crkva koja se naslanjala na apsidu romaničke crkve. - Mlađa ili velika gotička crkva.
U XIV stoljeću u Milima je bilo bansko sjedište i centar
državnog života. Bosanski vladari ban Stjepan II Kotromanić, ban i kralj Tvrtko
I Kotromanić izdavali su povelje u Milama.
Mile zatim postaju i krunidbeno mjesto bosanskih
kraljeva te su jedno od mjesta gdje su se održavali bosanski državni sabori.
Staro i veliko groblje zajedno sa grobovima Stjepana II i Tvrtka I, potencirali
su značaj Mili kao centra posmrtnog kulta. Nakon osnivanja prvog franjevačkog
samostana i organizacijom franjevačke pokrajine (vikarije) 1340. godine,
postaje sjedište vjerskih institucija. Samostan je imao i važnu ulogu čuvara
vladarskih i drugih javnih isprava (locus credibilis).
Na današnji izgled područja poseban utjecaj
imala je gradnja željezničke pruge 1947. godine. Tom prilikom ruševine su grubo
poravnate i na njima podignute barake za smještaj omladinskih radnih brigada.
Izgrađena je i uskotračna željeznička pruga, kasnije pretvorena u cestu, kojom
je područje zajedno sa crkvom presječeno na dva dijela. Uz put su građeni privatni
stambeni objekti, od kojih se jedan nalazi neposredno uz lokalitet.
„Tumulus“ u Vratnici

„Tumulus“ u Vratnici je vjestačko brdo kupastog oblika locirano je 5 km daleko od Bosanske piramide Mjeseca. Visina je 32 metra. Građeno je kombinacijom megalitnih dvoslojnih blokova, gline i betona. Materijali su koncentrično postavljani jedan na drugi. Masa megalitnih blokova dostiže deset i više tona.
Prema georadarskim snimanjima njemačkih geofizičara (2007) potvrđeno je postojanje podzemnih prolaza. Geološkim sondažnim bušenjima (2009) je lociran betonski sloj na dubini 54-56 metara (krovina?), šupljina 56-59 metara (prostorija?), betonski sloj 59-61 metar (temelji), te prirodni laporoviti glinci 61-70 metara. Analiza uzoraka betonskog materijala u Francuskoj (2009) je pokazala prisustvo geopolimernog cementa kao vezivnog materijala.
Tim hrvatskih fizičara je detektirao (2010) prisustvo elektromagnetnog fenomena – energetskog zraka na vrhu tumulusa, frekvencije 28 kHz. Postojanje energetskih fenomena na ovom prahistorijskom građevinskom objektu postali su turistička atrakcija.
Samostan Sv. Bonaventure

Samostan Sv. Bonaventure sa pokretnim naslijeđem, proglašena nacionalnim spomenikom Odlukom Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine.
Nacionalni spomenik se sastoji od zgrade Samostana sa gimnazijom i sjemeništem, pripadajuće crkve i pokretnog naslijeđa koje čini zbirka slika starih majstora. Postojeća građevinska cjelina nastala je na prelazu iz XIX u XX vijek.
Godine 1897. Provincijal fra Anđeo Ćurić je prvi put javno obznanio namjeru gradnje Samostana gdje bi bila smještena gimnazija u Visokom. Već 1898. godine austrougarske vlasti dekretom iz Beča su konačno odobrile gradnju u Visokom. Projektant historicističkog objekta je bio Ivan Holtz. Godine 1900. grade objekat samostana gdje je bila smještena i škola sa sjemeništem. Razlozi obnavljanja franjevačkog reda, te uspostavljanje sjemeništa i škole u Visokom, pored historijskih su i praktični: Visoko se nalazi u središtu Bosne, dobro je povezano sa svim njenim krajevima. Kroz mjesto je već prolazila željeznica, a blizina Sarajeva je omogućavala da provincijsko Straješinstvo s lakoćom nadzire rad škole.
U sklopu objekta nalazi se biblioteka osnovana pred kraj XIX
vijeka u Gučoj Gori. Broj naslova je 1941. godine iznosio 15.000, a krajem XX
vijeka 60.000.
Pored toga, godine 1975. ustanovljen je
Lapidarij, vrijedna arheološka zbirka gdje su smješteni artefakti iz antičkog i
srednjovjekovnog perioda. Iste godine je ustanovljena etnografska zbirka.
U historijskom kompleksu se čuva vrijedna zbirka starih
majstora koja podrazumijeva vrijedna djela Porcijunkulski oprost Paulusa
Antoniusa Sensera (1716. – Pečuh, Pécs 8.1.1758.) i Sveto rodbinstvo fra Mihe
Ćuića (Tomislavgrad, Županjac, Županj – potok, Duvno, oko 1750 – 1809). Strop
crkvenog enterijera ukrašen je vrijednim zidnim slikama Marka Antonija (Gemona,
07.09.1849. – Zagreb, 25.05.1937).
Na cjelini Samostana Sv. Bonaventure u Visokom
više puta su vršeni radovi na adaptaciji objekta, posljednji put 2002. godine.